Marulić je i dalje izazov i nepoznanica

Bratislav Lučin latinist je i kroatist, filolog i prevoditelj iz Splita, dugogodišnji proučavatelj Marka Marulića i hrvatskih latinista u sklopu centra Marulianum Književnoga kruga u Splitu. Uz brojne doprinose u proučavanju oca hrvatske književnosti u domovini i inozemstvu (znanstvene, prevoditeljske, obrazovne, uređivačko-priređivačke i dr.) izdvajamo izvrsnu suradnju s Maticom hrvatskom tijekom zadnjih desetak godina ostvarenu priređivanjem četiriju knjiga izabranih djela Marka Marulića za biblioteku Stoljeća hrvatske književnosti. Upravo je izlazak treće i četvrte knjige u Stoljećima u godini kada se obilježava 500. obljetnica Marulićeve smrti povod ovome razgovoru.

Izvor Privatna arhiva

U ediciji Stoljeća hrvatske književnosti nedavno je objavljena treća knjiga Marulićevih izabranih djela naslovljena Latinska moralnopoučna i teološka proza, koju ste, kao i prethodne dvije, Vi priredili, a uskoro očekujemo i četvrtu (Latinska humanistička proza, pjesme i pisma). Svojim pojavljivanjem upravo u godini u kojoj se obilježava 500. obljetnica Marulićeve smrti obje knjige prikladno zaokružuju Marulićevo predstavljanje u uglednoj Matičinoj biblioteci. Imali ste pune ruke posla, jeste li zadovoljni obilježavanjem ove velike obljetnice?

Obljetnica je zaista velika i značajna, jer je riječ o središnjem piscu hrvatske književnosti 15. i 16. stoljeća. „Okrugla godina“ još traje, pa nije moguće dati cjelovit sud, no ono što je dosad učinjeno daje razloga za zadovoljstvo. Radilo se ozbiljno, uključile su se mnoge znanstvene i kulturne institucije, osobito splitske i zagrebačke. Pregled onoga što je dosad učinjeno može se naći na mrežnim stranicama Marulianuma, ovdje spominjem samo nekoliko događaja. Održan je međunarodni znanstveni skup na Marulićevim danima u Splitu, naslovljen Marko Marulić i hrvatska renesansa, Maruliću je posvećeno nekoliko izlaganja na splitskom skupu Mediteranski korijeni filozofije, objavljene su tri Marulićeve knjige (jedna u inozemstvu), postavljeno je nekoliko izložaba (jedna je popraćena opsežnim katalogom). Krajem studenog održat će se veliki skup u Zagrebu, izići će, koliko znam, još dvije Marulićeve knjige (od kojih jedna opet u inozemstvu), a najavljeni su i neki drugi događaji. Vlada Republike Hrvatske godinu 2024. proglasila je Godinom Marka Marulića, što pomaže osvještavanju obljetnice u široj javnosti; nadam se i da olakšava tvarnu, financijsku potporu programima.

Gotovo cijeli svoj znanstveni vijek bavite se predano našim književnim i kulturnim velikanom; kako motivirati ljude za čitanje Marulićevih tekstova u suvremenom (ne)raspoloženju prema ocu hrvatske književnosti, gdje se čak dovodi u pitanje njegov o(p)stanak u školskom kurikulumu?

Ne bih rekao da je posrijedi posebno neraspoloženje prema Marulićevim tekstovima. Riječ je, u širem obzoru, o krizi čitanja uopće, što napose pogađa čitanje književnosti. Posebna je tema čitanje starih pisaca; pritom dakako mislim, u domaćem kontekstu, na dopreporodne autore, ali u plitkom viđenju povijesti koje danas odasvud nadire „starim piscima“ postaju, bojim se, svi osim suvremenika. Rasprava o tome treba li ili ne treba Marulić biti u nastavnim planovima i programima (više volim ove „zastarjele“ izraze) izlišna je koliko i pogrešno usmjerena: naravno da treba, ali vrijedno je razmatranja u kolikoj mjeri i na koji način. I Marulić i škola bili bi na dobitku kad bi se, osim neizostavne Judite (ipak u izboru), na satu pročitao i koji duhoviti, pa i zločesti, Marulićev latinski epigram, ili ulomak iz poslanice sa Šolte u kojoj pjesnik poziva prijatelje na druženje uz ručak i podastire im jelovnik u stihovima, ili kad bi se obradila koja stranica iz Evanđelistara ispunjena pronicavim i duhovitim zapažanjima itd. Marulić je raznolik; dobro je čitatelju, naročito mladom, pokazati da on nije samo smrtno ozbiljan i poučan, njima dalek i teško razumljiv pisac.

Tržište je preplavljeno knjigama o samopomoći, sretnom i uspješnom životu, izlasku iz ove ili one krize. Što nam Marulić nudi u svojim uspješnicama, priručnicima kršćanske duhovnosti?

Marulić je i u svojim moralnopoučnim i teološkim spisima književnik, a književnost čitatelju pruža estetsko i intelektualno zadovoljstvo, proširuje obzore iskustva i spoznaje, pomaže orijentaciji u svijetu – i to radi bez prizemnih recepata za uspjeh i sreću. Marulićeva su djela u najvećoj mjeri zasnovana na Bibliji i predaji, poglavito crkvenim ocima, i ispunjena su nastojanjem da se čitatelj odvrati od poroka i da prigrli kreposti (usput: ovo drugo bilo je ideal još kod antičkih filozofa). Takvim svojim sadržajem i intencijom napose su bliska čitatelju kršćaninu; vrsnom književnom stilizacijom bliska su svima. Duboka osobna vjera koja izbija iz njegovih stranica, kao i predanost neumornom radu, sami po sebi pružaju uzor kršćanskog života. Ustrajnim zagovaranjem samoizgradnje u duhu nasljedovanja Krista, k tome jednostavna življenja kršćanskog života, Marulić je blizak načelima tadašnjega laičkog pokreta moderne pobožnosti, ali nije dalek – ili ne bi trebao biti dalek – ni suvremenom kršćaninu. Njegova na više mjesta izrečena kritika pohlepe i drugih poroka, pri čemu ne štedi ni svećenstvo i crkvene prelate, aktualna je i danas.

Ipak, kad se pristupa Maruliću kao književniku i kao kršćanskom moralistu i misliocu, treba znati da su i njegovi književni postupci i njegovi stavovi u određenoj mjeri uvjetovani vrstom publike kojoj je djelo namijenjeno i žanrom kojemu ono pripada. Primjera radi, deklarativni zazor prema čitanju poganskih, tj. antičkih autora i njihova oštra osuda ne mogu se uzeti kao mjerodavni; Marulić izvrsno poznaje djela antičkih pisaca, a u tekstovima koji ne pripadaju moralnopoučnom žanru iskazuje prema njima afirmativan odnos. Napose današnji čitatelj ne bi trebao iz vida izgubiti povijesnu perspektivu: pet stoljeća, koliko je prošlo od Marulićeve smrti, dugo je razdoblje. Preporuka u Evanđelistaru da se u odgoju djece, uz poticaje i pohvale, rabe i prijetnje i batine, nije bila prihvatljiva već njegovim suvremenicima, uglednim humanistima koji su pisali o odgoju i obrazovanju. Okrivljavanje i opomena Židovima u knjizi O poniznosti i slavi Kristovoj blaži su, doduše, od pogleda nemalog broja njegovih suvremenika (i mnogih poslije njih), ali takvi su stavovi očit dug vremenu.

Djela Marka Marulića u biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske / Snimila Ida Hitrec / MH

Danas se sve odvija brzo, pa i čitanje. Ako je nešto opsežnije od pola kartice, imamo problem, a pogotovo ako je pisano malo učenijim i zahtjevnijim jezikom. Marulića definitivno ne možemo čitati brzo, kako onda doprijeti do publike?

Marulić, kao i mnogi drugi pisci iz dalje prošlosti (ne samo domaći), traži da se u čitanje ulože određeno predznanje, priprema i trud. Danas, u vrijeme kratke koncentracije i brze konzumacije, to zvuči neobično, pa i odbojno. No prečaca nema, jedini put je učiti. Više je razloga zašto Marulića, načelno govoreći, nije moguće čitati ni lako ni brzo. Opseg i svrha književnosti, jezik, poetika i versifikacija – sve je to u njegovo vrijeme bilo drugačije, o svemu tome treba nešto znati. Djela na hrvatskome pisana su visoko stiliziranom čakavicom, jezikom koji je suvremenom čitatelju teško prohodan, treba ga naučiti; latinski (pa i talijanski) da i ne spominjem. Mogu se, doduše, čitati prijevodi, ali u njima se gubi mnogo. Današnjem je čitatelju neobično i to što u znatnom dijelu svojeg opusa – da spomenem samo epove Juditu i Davidijadu – Marulić ne izlaže vlastitu građu, nego jezično, stilski i kompozicijski preoblikuje svoje predloške (u epovima to su, dakako, odnosni dijelovi Biblije). On se tu služi postupkom – inače obilno posvjedočenim u europskoj književnoj tradiciji – koji se naziva retorička parafraza. U tome je on veliki majstor – samo, da bi se to majstorstvo moglo prepoznati, pa i uživati u njemu, potrebno je mnogo specifičnog znanja i čitateljskog iskustva. Onome tko tek pristupa Maruliću najbolja su pomoć izdanja s dobrim komentarima, kao i izbori koji u prvom susretu s piscem ne opterećuju nego bude interes. Jedno izdanje s opsežnim tumačenjem hrvatskih djela priredio sam još 2001. za nakladnika Mozaik knjiga, a donekle slično objavio sam 2018. u Matičinoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti; nedavno su Branko Jozić i Luka Marković u izdanju Književnoga kruga Split – Marulianuma objavili opsegom nevelik, ali zanimljiv i pristupačan izbor iz opusa naslovljen Marulus tuus: Upućivanje u Marulića.

Cilj mi je bio dati reprezentativan izbor iz Marulićeva opsežna opusa, a pritom omogućiti današnjem čitatelju što bolje razumijevanje / Mladome čitatelju treba objasniti kako kod starih pisaca veliku ulogu imaju književne konvencije – a treba mu omogućiti i da prepozna element igre / Strepim od pretvaranja Marulića, Hektorovića, Gundulića u ukočene, hijeratske figure koje treba adorirati izgovaranjem naučenih formula

Što Vas iznova oduševljava kod Marulića, što Vas dodatno motivira za čitanje i studiranje njegovih istraženih i još neistraženih črta i reza? Kažem još neistraženih, jer i u ovome izdanju – unatoč dugogodišnjem istraživanju – donosite novost vezanu za prvotisak Pedeset priča.

Impresivna je njegova tematska raznovrsnost i širina interesa: Biblija, crkveni oci, grčki i rimski klasici, srednjovjekovni i humanistički autori; pjesništvo, povijest, moralna filozofija, hagiografija, teologija, suvremena politička i ratna zbivanja, antički spomenici… Trajno je intrigantna njegova dvojnost: podsjećam, osim što suvereno vlada Biblijom i poznaje patrističku literaturu te što kao kršćanski moralist iskazuje izričit zazor prema poganskom nasljeđu, on je istodobno sjajan znalac Vergilija, Ovidija i Marcijala, čitatelj Cicerona i Livija, Platona i Seneke, Katula i Petronija Arbitra. A opet, u toj dvojnosti Marulić je jedan i, usudio bih se reći, jedinstven. Nadasve, Marulić je odličan pisac. U određenoj mjeri njegova se vrsnoća i izražajno bogatstvo mogu doživjeti i u spontanu, nepripremljenu čitanju; ipak, puna kvaliteta njegova pisma upoznaje se onda kada jednom svladate prepreke, bolje rečeno, prođete nauk koji sam spominjao. Onda možete pratiti majstorstvo u slaganju hrvatskih i latinskih stihova, u balansiranju prozne fraze, mijenjanju stilskih registara, možete otkrivati poetičke i kompozicijske postupke, humanističku igru aluzije, oponašanja i natjecanja s antičkim uzorima itd. Napokon, Marulić je i dalje izazov i nepoznanica. Dvojba oko prvotiska Pedeset priča na svoj je način u tome ilustrativna: odgovor nam je bio pred očima, samo je trebalo pozorno usporediti dva izdanja objavljena za Marulićeva života i poznavati neke onodobne tiskarske uzuse. Nitko to nije učinio, pa ni ja sam dok se nisam prihvatio priređivanja sveska Marulićeve latinske moralnopoučne i teološke proze za Stoljeća hrvatske književnosti.

Nadovezat ću se na to i konstatacijom Ivana Lupića u nedavnom razgovoru (Vijenac, 6. lipnja 2024) u povodu izlaska Djela Hanibala Lucića u SHK-u: „Naš problem nije neistraženost, nego iluzija o istraženosti.“ Slažete li se s time?

Slažem se. Naročito je naša rukopisna baština kronično neistražena, nepopisana, neopisana. Vrijedne je rezultate donio nedavno završen znanstveni projekt HeRKul: Hrvatska rukopisna kultura: djela, pisari, zbirke koji je vodila Irena Bratičević. No rukopisa je mnogo, nalaze se ne samo u domovini nego na mnogo mjesta širom svijeta, a znalaca koji su sposobni i motivirani njima se baviti vrlo je malo. Kad govorimo o otkrićima, u posljednja dva-tri desetljeća više je nepoznatih rukopisa i starih izdanja otkriveno vrlo jednostavnim načinom: pretraživanjem bibliografija i knjižničnih kataloga, bilo in situ, bilo na internetu. Podsjećam na pronalaske Marulićevih rukopisa što ih dugujemo Darku Novakoviću, na otkrića Ennia Stipčevića, uglednog muzikologa, koji je na svjetlo iznio pjesničku zbirku Nade Bunić, tri Držićeva izdanja, tiskanoga Zlatarićeva Ljubmira; ovamo, dakako, pripada i knjiga talijanskih stihova Hanibala Lucića, koju je nedavno pronašao Ivan Lupić. Ma koliko zvučalo kao truizam, čini se da nije suvišno reći: da bi se našlo, treba tražiti.

Početak prvog pjevanja Marulićeve Judite iz 1521.

Kad je riječ o proučenosti pojedinih opusa, zadržat ću se samo na Maruliću. Mnogo toga je učinjeno, naša su se znanja silno povećala osobito u proteklih tridesetak godina, ali brojne su teme još uvijek nedostatno istražene. Ne govorim ovdje o izgubljenim naslovima i zagonetnim, nepotvrđenim ranim izdanjima, nego o djelima koja imamo, koja su tiskana i o kojima su napisane ozbiljne studije. Tako naprimjer još nisu ozbiljno istraženi Marulićevi izvori za Instituciju, knjigu u kojoj je autor okupio više od tisuću i pol primjera iz Biblije i svetačkih životopisa; Marulićevu popisu osobne knjižnice i Repertoriju, zbirci lektirnih izvadaka, posvećeno je tek nekoliko radova, a riječ je o kapitalnim izvorima za poznavanje pisca; proučen je samo malen dio bilježaka što ih je Marulić ispisivao na marginama svojih knjiga itd.

Prije nego što je objavljena prva knjiga u Stoljećima – Hrvatski stihovi i proza – u knjižari Matice hrvatske organizirano je jedno vrlo zanimljivo druženje s Vama, na kojem ste, između ostaloga, govorili o izazovima priređivanja Marulića za Matičinu biblioteku. Možete li za naše čitatelje sažeto iznijeti/ponoviti koji su to izazovi i ciljevi koje ste sebi postavili kao priređivač četiriju knjiga izabranih djela Marka Marulića?

Ta mi je večer ostala u lijepom sjećanju i zbog ljubazne moderatorice, kolegice Lahorke Plejić Poje, i zbog brojnih dragih kolega, suradnika i prijatelja koji su se na njoj okupili. U radu na izboru iz Marulića za Stoljeća cilj mi je bio dati reprezentativan izbor iz opsežna opusa, predočiti njegovu jezičnu, tematsku i žanrovsku širinu, a pritom omogućiti današnjem čitatelju što bolje razu­mije­vanje tekstova, ne samo onih na čakavici nego i onih izvorno napisanih na latinskom (ponešto i talijanskom) jeziku. Zbog toga je svaki svezak popraćen razmjerno velikim brojem bilježaka te opsežnim Tumačem imena i izraza i Rječnikom. U nekim prijašnjim studijama pokazao sam da izdanja Marulićevih hrvatskih stihova trpe od mnogih nedostataka, pa je rad za Stoljeća bio dodatni poticaj da stvorim prikladan tekstološki okvir i da ga onda primijenim pri uspostavi hrvatskih tekstova. U latinskim djelima bilo je manje posla, ali i tu je, za neka djela, latinski tekst trebalo uspostaviti nanovo, a postojeći njihov prijevod mjestimice prilagoditi novopriređenom izvorniku. Promjene nisu dramatične, ali nisu baš malobrojne.

Kad smo već pri ovoj temi, možete li nam malo pojasniti, približiti ulogu i zadaću redaktora i priređivača nekog teksta, osobito iz starije hrvatske književnosti?

Poslovi redaktora i priređivača teksta uvelike se razlikuju. Redaktor kontrolira, najčešće i ispravlja i dotjeruje, tekst koji je netko drugi već napisao ili priredio za tisak, a koji prije objavljivanja (ili pretiska) možda traži jezično-stilsko poboljšanje, provjeru citata i faktografije. Tako sam u trećem svesku za Stoljeća postojeće prijevode redigirao iz maloprije objašnjenih razloga. Prirediti knjigu ponekad znači samo načiniti izbor tekstova koji se u nju – eventualno sa sitnim usklađivanjima – preuzimaju iz drugih izdanja, uz to napisati predgovor ili pogovor, dodati bibliografiju, bilješke i sl.

U nekim slučajevima sâm tekst treba prirediti nanovo, a to znači obaviti zahtjevan filološki posao uspostave kritičkog teksta. Ako je sačuvan vlastoručni autorov zapis, tj. autograf, ili izdanje koje je objavljeno za autorova života i za koje možemo zaključiti da je složeno prema autografu, onda je posao razmjerno jednostavan, ali ni tada se ne svodi na puko prepisivanje. No djela starih pisaca često su sačuvana samo u tuđim prijepisima ili izdanjima koja nemaju autorsku ovjeru. Prijepisi se redovito međusobno razlikuju, jer prepisivači, svjesno ili nesvjesno, mijenjaju tekst i tako ga udaljavaju od izvorne, autorske verzije; događa se to i kod tiskanih izdanja. Tada je priređivačev zadatak, na temelju kritičkog pristupa rukopisima odnosno izdanjima, rekonstruirati, koliko je god to moguće, pretpostavljenu autorsku verziju. U tom poslu on se vodi znanstvenim načelima tekstologije, a neobično je važno i da temeljito poznaje opus dotičnog autora te književni i povijesni kontekst; poželjno je i što veće priređivačko iskustvo.

Često se čuje prigovor kako je rad na ovakvim i sličnim knjigama u komercijalnom smislu neisplativ. Mogu li i trebaju li ovakve knjige donositi zaradu ili je smisao pregalačkog rada na njima duhovno dobro i obogaćenje za neku kulturu?

U Vašem pitanju nalazi se i odgovor. Ako se vrijednost i „isplativost“ mjere samo u novcu – u što nas sa svih strana uvjeravaju – onda se sve ljudske kvalitete, prirodna i društvena dobra, uključivši kulturu, zdravlje, ljudske odnose itd., pretvaraju u robu na tržištu. Proces se zove komodifikacija, a otpor tom Molohu uvelike ovisi o obrazovanju, kulturi, promicanju, da ne velim spašavanju, humanističkih vrijednosti. Govoreći nešto pragmatičnije: važna izdanja hrvatskih nakladnika sustavno slati kao poklon velikim inozemnim knjižnicama i sveučilišnim odsjecima bio bi za nacionalnu kulturu dobitak koji se ne da izmjeriti novcima.

Što biste poručili mlađim generacijama, posebice mladim istraživačima hrvatske književne baštine te profesorima koji predaju hrvatsku književnost, osobito kad je riječ o onoj starijoj?

Ne bih, ni ovdje ni načelno, slao poruke. Vjerujem da nije lako ni profesorima ni učenicima. Mislim da je važno mladom čitatelju objasniti kako kod starih pisaca veliku ulogu imaju književne konvencije, upozoriti na važnost književnog postupka, na to da se autorski čin često očituje u vlastitu jezičnom oblikovanju građe koja i ne mora nužno biti nova. Postoji u tom obliku kreativnosti i element igre; ako omogućimo čitatelju da ga prepozna, lakše će uspostaviti komunikaciju sa starim tekstom. Važan je i izbor tekstova, odnosno ulomaka, koji ne moraju biti samo kanonski; silno su važna popratna objašnjenja, jezična i druga. Strepim od pretvaranja Marulića, Hektorovića, Gundulića u ukočene, hijeratske figure koje treba adorirati izgovaranjem naučenih formula. Informaciju trebaju dobiti svi; jedan od stotine, ili tisuće, prepoznat će u starim piscima više od kulturnopovijesne činjenice – otkrit će izazov, doživljaj, poziv na istraživanje.